Flea van Red Hot Chili Peppersa – album koji niko nije očekivao
Postoje muzičari koje toliko vežemo za jedan bend i jedan zvuk da gotovo zaboravimo da iza te javne slike često postoji čitav drugi, tiši i intimniji svet. Upravo zato novi solo album Honora Michaela Balzaryja, svima poznatijeg kao Flea iz Red Hot Chili Peppersa, deluje kao jedno od prijatnijih iznenađenja ove godine. Umesto očekivanog rock-funk izleta, Flea je objavio delo koje mnogo više pripada jazzu, atmosferi i ličnoj muzičkoj potrebi nego bilo kakvoj kalkulaciji.
Za publiku koja ga poznaje pre svega kao neumornog, eksplozivnog basistu Chili Peppersa, ovo izdanje može da deluje gotovo nestvarno. Ali baš u tome i jeste njegova snaga. Honora nije pokušaj da Flea pobegne od svog identiteta, već da pokaže koliko je on širi od onoga na šta smo navikli. Reč o njegovom debitantskom solo albumu, objavljenom 27. marta 2026, sa deset pesama i zvukom koji se oslanja na jazz senzibilitet, improvizaciju i meditativniji izraz.
Ono što ovu priču čini još zanimljivijom jeste činjenica da se Flea ovde vraća svom prvom instrumentu – trubi. I pre nego što je postao jedan od najprepoznatljivijih basista moderne rock muzike, njegova rana muzička ljubav bila je upravo jazz i sviranje trube. U razgovorima povodom albuma objašnjava da mu je ovaj projekat omogućio povratak toj staroj unutrašnjoj tački, ne kao nostalgiji, nego kao nečemu što je sve vreme bilo živo u njemu.
Album dodatno dobija na težini i zbog saradnika. Na njemu se pojavljuju Thom Yorke na pesmi “Traffic Lights” i Nick Cave na “Wichita Lineman”, dok ostatak postave čine muzičari iz savremene jazz i eksperimentalne scene, poput Josha Johnsona, Jeffa Parkera, Anne Butterss i Deantonija Parksa. Sve to daje utisak da Honora nije usputni celebrity projekat, već ozbiljno osmišljeno izdanje u kojem Flea zaista traži novi muzički jezik.
Zanimljivo je i to što album ne beži od poznatih imena i referenci, ali ih ne koristi radi efekta. Na listi pesama su, između ostalog, “Golden Wingship”, “A Plea”, “Traffic Lights”, “Maggot Brain”, “Thinkin Bout You” i “Wichita Lineman”. Dakle, Flea ne ostaje zatvoren samo u autorskom materijalu, već ulazi i u dijalog sa muzikom drugih autora – od Franka Oceana do Jimmyja Webba i Funkadelica – ali kroz sopstveni senzibilitet.
Upravo zbog toga je Honora zanimljiva i onima koji možda nisu jazz publika. Ovo nije album koji traži tehničko znanje da bi se razumeo, već spremnost da se jedan poznati muzičar čuje iz potpuno drugačijeg ugla. Umesto adrenalina, Flea ovde nudi koncentraciju. Umesto prepoznatljivog RHCP udara, nudi prostor, dah i osećaj. Kritike su upravo u tome prepoznale njegovu vrednost: kao iskren, istraživački i duhovno otvoren album koji ne pokušava da impresionira silom, nego prisustvom.
Možda je baš zato ovo izdanje toliko privlačno. Ne zato što je šokantno da je basista Red Hot Chili Peppersa snimio “ovako nešto”, nego zato što nas podseća da veliki muzičari često nose više identiteta nego što publika stigne da vidi. Flea je sa Honorom pokazao da iza poznatog scenskog haosa i energije postoji i jedan tihi, strpljivi, duboko muzički svet. A ponekad su upravo takvi zaokreti najzanimljiviji.
Piscu ovih redova se na prvih par slušanja svidela najviše pesma Thinkin Bout You, poslušaje i pogledajte živo izvođenje.
